Program "Partnerstvo za mir" je najznačajnija inicijativa NATO usmjerena na jačanje povjerenja i saradnje između država članica Alijanse i partnerskih zemalja, u cilju razvijanja i jačanja stabilnosti i bezbjednosti u evroatlantskom području.

Prilikom pokretanja Partnerstva za mir 1994. godine, malo ko je mogao da pretpostavi da će ono danas, prema ocjenama istaknutih političkih i ekspertskih krugova, predstavljati jedno od najvećih dostignuća na polju međunarodne bezbjednosti, u posljednjih petnaest godina. Partnerstvo za mir ima međunarodni karakter, ali nije međunarodna organizacija. Partnerstvo za mir zasniva se na saradnji i zajedničkom djelovanju sistema odbrane suverenih država, ali nije
sistem kolektivne odbrane. Sadržaj aktivnosti Partnerstva za mir ima pretežno vojni karakter ali za članstvo u Partnerstvu nije odgovorna jedino vojska već cjelokupna država. Partnerstvo za mir nema jasno obavezujući karakter u međunarodno-pravnom smislu, već se zasniva isključivo na principima
dobrovoljnosti i samostalnog opredjeljivanja. Dakle, Partnerstvo za mir je program praktične bilateralne saradnje između NATO, u cjelini, i pojedinačnih država koje u njemu učestvuju. Osnovni cilj Partnerstva je unapređenje reforme, izgradnja
međusobnog povjerenja i uvećanje sposobnosti partnerskih država za očuvanje mira i bezbjednosti na dobrovoljnoj, fleksibilnoj i transparentnoj osnovi. Za razliku od samog NATO kojeg, pored Sjevernoatlantskog ugovora, obavezuje i preko hiljadu drugih dokumenata, Partnerstvo za mir bi se moglo uporediti sa „švedskim stolom‿ – sa koga se uzima sve što je ponuđeno, a što vam se dopada i što odgovara vašim potrebama. Program Partnerstvo za mir potpuno je usmjeren na praktične oblike saradnje, u kojima se partnerske države opredjeljuju za aktivnosti, u skladu sa sopstvenim prioritetima. Saradnja u okviru Partnerstva za mir sprovodi se na onom nivou i onom brzinom koju samostalno određuje svaka partnerska država. U temelju evroatlantskog partnerstva nalazi se promjena
u samoj bezbjednosnoj kulturi, tj. transformacija iz kulture državne bezbjednosti u kulturu kooperativne bezbjednosti, model koji slijede i NATO i Evropska unija. Uz Savjet evroatlantskog partnerstva, program Partnerstvo za mir, predstavlja jedan od dva stuba koncepta evroatlantskog partnerstva.

Neosporno je da su države učesnice u Partnerstvu za mir na različitom stepenu političkog, ekonomskog i vojnog razvoja. Zbog toga je bilo potrebno ponuditi dovoljno prilagodljive programe i instrumente saradnje sa NATO, kako bi se uskladila tolika raznolikost. Suština programa Partnerstvo za mir je da su partnerski odnosi posebno oblikovani između svake države partnera i NATO u cjelini, u skladu sa potrebama i brzinom koju odabere vlada svake pojedinačne države koja učestvuje u Programu. Čitav razvojni put Partnerstva za mir odlikuju inicijative i konkretne mjere da se ono unaprijedi i učini operativnijim. Ovaj program poslužio je i kao model za neke druge oblike partnerske saradnje NATO,
kao što je, na primer, Istambulska inicijativa za saradnju.

S obzirom na činjenicu da Partnerstvo za mir nije međunarodna organizacija već, kao što je navedeno, programska inicijativa NATO, nemoguće je govoriti o jasnoj strukturi tijela Partnerstva za mir, nezavisno od civilne i vojne strukture ove međunarodne organizacije.

Savjet evroatlantskog partnerstva (eng. Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC) najviše je političko tijelo vezano za program Partnerstvo za mir. Savjet nadgleda razvoj dijaloga, konsultacija i saradnje između NATO i država partnera, a stvara i osnovu za praktičnu saradnju i konsultacije između svake države partnera i Alijanse. Trenutno, Savjt ima 49 članica (26 država članica NATO i 23 države partnera). Rad Savjta redovno podržava Politički komitet i povremeno, Političko-vojni nadzorni
komitet Partnerstva za mir, kao i niz drugih komiteta u zavisnosti od aktuelnih tema za konsultacije. Aktivnosti Savjeta evroatlantskog partnerstva zasnovane su na dvogodišnjem akcionom planu, usredsređenom na konsultacije i saradnju o pitanjima iz širokog spektra političkih i bezbjednosnih tema, kao što su:

• regionalna pitanja,
• kontrola naoružanja,
• međunarodni terorizam,
• mirovne operacije,
• pitanja odbrambene ekonomije,
• planiranje civilne odbrane, i
• naučna i ekološka pitanja.

Savjet se sastaje jednom mjesečno, na nivou ambasadora (stalnih predstavnika pri NATO), barem jednom godišnje na nivou ministara spoljnih poslova i ministara odbrane, a povremeno na nivou šefova država i vlada. Savjet, koji funkcioniše u skladu sa svojim godišnjim Akcionim planom, predstavlja sveobuhvatni politički okvir za Radni program partnerstva (eng. Partnership Working Programme, PWP). Stoga su, prema odlukama Istambulskog NATO samita, Radni program partnerstva i Akcioni plan Savjeta, kombinovani u jedan vodeći mehanizam Partnerstva za mir, nazvan Radni plan evroatlantskog partnerstva (eng. Euro-Atlantic Partnership Work Plan, EAPWP).

Političko-vojni nadzorni komitet Partnerstva za mir (eng. Political-Military Steering Committee of PfP, PMSC/PfP). Prema organizacionoj strukturi komiteta Alijanse, ovo je savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog savjeta, koje je zaduženo za sprovođenje partnerske politike NATO, kao i za konsultacije i nadzor svih aspekata djelovanja Partnerstva za mir, uključujući i Proces planiranja i revizije (PARP). Sastaje se kao radni forum, u različitom sastavu (samo države članice NATO
ili zajedno sa državama partnerima). Njime predsjedava predstavnik Međunarodnog sekretarijata NATO, koji se određuje u zavisnosti od teme o kojoj se raspravlja, kao i od nivoa predstavljanja država učesnica. Takođe, Političko-vojni nadzorni komitet daje smjernice vojnim tijelima NATO, za razvoj političko-vojnih aspekata partnerske saradnje. Glavne odgovornosti Političko-vojnog nadzornog komiteta su:
• podrška radu Sjevernoatlantskog savjeta, o pitanjima vezanim za Partnerstvo za mir,
• odgovornost za koordinaciju Radnog plana evroatlantskog partnerstva (EAPWP),
• razvoj političko-vojnih smjernica za vojna tijela NATO, u vezi sa njihovim doprinosom vježbama i aktivnostima EAPWP,
• usaglašavanje individualnih programa partnerstva (IPP) sa svakom od država članica Partnerstva za mir,
• razvoj sadržaja i koordinacija aktivnosti u vezi sa Procesom planiranja i pregleda (PARP).

Vojni komitet evroatlantskog partnerstva (eng. Euro-Atlantic Partnership Military Committee, EAPMC) najviše je vojno tijelo za multilateralni dijalog NATO i država partnera o svim aspektima vojne saradnje u okviru programa Partnerstvo za mir. Ovo tijelo zasijeda, u prosjeku, jednom mjesečno na nivou vojnih predstavnika iz državnih misija pri NATO, koji predstavljaju načelnike generalštabova svojih država. Takođe, ovo tijelo zasijeda dva puta godišnje na nivou samih načelnika generalštabova.

Radna grupa Vojnog komiteta za saradnju (eng. Military Committee Working Group on Co-operation, MCWG-COOP) je vojni radni forum Partnerstva za mir, koji obavlja funkciju savjetodavnog tijela Vojnog komiteta NATO. Ova radna grupa sastaje se, poput Političko-vojnog nadzornog komiteta, ili samo sa članicama NATO, ili sa članicama NATO i državama partnerima zajedno, jednom nedjeljeno na nivou vojnih savjetnika iz državnih misija pri NATO. U zajedničkom formatu sa državama partnerima, ovo tijelo priprema sastanke Vojnog komiteta evroatlantskog partnerstva.

Ćelija za koordinaciju partnerstva (eng. Partnership Coordination Cell, PCC) smještena je pri Savezničkoj komandi za operacije, u Monsu. Ova ćelija djeluje pod nadzorom Sjevernoatlantskog savjeta i odgovorna je za koordinaciju zajedničkih vojnih aktivnosti u okviru Partnerstva za mir, izvršavanje neophodnog vojnog planiranja za primjenu vojnih aspekata Radnog plana evroatlantskog partnerstva, kao i procjenu i ocjenjivanje svih izvedenih aktivnosti.

Ćelija za koordinaciju partnerstva odgovorno je za:
1. održavanje veze između NATO i pojedinačnih država partnera i koordinaciju vojnih aktivnosti Partnerstva za mir,
2. podršku vojnim tijelima NATO i državama partnerima, u sprovođenju aktivnosti iz okvira Partnerstva za mir.

Političko-vojni nadzorni komitet / Ad Hoc grupa za saradnju u mirovnim operacijama (eng. Political-Military Steering Committee/Ad Hoc Group on Cooperation in Peacekeeping, PMSC/AHG) djeluje u okviru Savjeta evroatlantskog partnerstva i služi kao glavni forum za konsultacije o političkim i konceptualnim pitanjima vezanim za mirovne operacije i razmjenu odgovarajućih iskustava. Povremeno, Ad Hoc grupa izvještava, na sastancima Savjeta evroatlantskog partnerstva, ministre spoljnih poslova i odbrane o pitanjima koja spadaju u njenu nadležnost. Sastancima ove Grupe uvijek prisustvuju i predstavnici država partnera. Grupa održava kontakte i konsultacije sa UN, OEBS i ostalim relevantnim organizacijama. U skladu sa tim, predstavnik predsjedavajućeg OEBS, redovno prisustvuje ovim sastancima, dok predstavnik UN učestvuje povremeno.

Štabni elementi Partnerstva za mir (eng. PfP Staff Elements, PSEs) uspostavljeni su 1997. godine u integrisanoj vojnoj strukturi NATO, na strategijskom i operativnom nivou. Svaki štabni element sastoji se od oficira iz država članica NATO i država partnera, koji zajedno rade na planiranju vježbi i drugih oblika saradnje. Do danas, osnovano je deset Štabnih elemenata, a njihovo dalje brojčano I funkcionalno proširenje zavisi od operativnih potreba NATO i mogućnosti država partnera.

Evroatlantski koordinacioni centar za reagovanje na katastrofe (eng. Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) uspostavljen je pri sjedištu NATO u Briselu, u maju 1998. godine, na inicijativu Rusije. Ovo tijelo, u bliskoj saradnji sa Kancelarijom UN za koordinaciju u mirnodopsko vrijeme, odgovorno je za usklađivanje mjera i postupaka u reagovanju na vanredne
situacije, koje bi se mogle dogoditi u državama članicama Partnerstva za mir. Njime rukovodi direktor Direktorata za planiranje civilne odbrane (eng. Civil Emergency Planning, CEP) uz podršku osoblja ovog Direktorata i drugih tijela NATO, oficira za vezu UN, kao i predstavnika država partnera.

Posebna pažnja usmjerena je na situacije kao što su:
• lavine,
• hemijske nesreće,
• zemljotresi,
• poplave,
• nuklearne nesreće i
• transport opasnih materija.

U slučaju nesreće, Koordinacioni centar, u konsultaciji sa državama partnerima, može da formira Evroatlantsku jedinicu za reagovanje na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Unit, EADRU). Ova jedinica sastavlja se od ljudstva i opreme koje države članice NATO i partneri stavljaju nac raspolaganje za reagovanje na nesreću koja može zadesiti neku od njih. Evroatlantski koordinacioni centar za reagovanje na katastrofe pomogao je prilikom poplava u Češkoj, 2002. godine, nakon uragana Katrina u SAD, 2005. godine, u borbi protiv požara u Bugarskoj, 2007. godine, kao i u nizu sličnih situacija u drugim državama.

Mehanizmi Partnerstva za mir su se tokom godina prilagođavali potrebama i interesima država članica i obuhvataju:

1. Evroatlantski partnerski program rada (Euro-Atlantic Partnership Work Plan, EAPWP) i Individualni program partnerstva (Individual Partnership Programme, IPP),

2. Proces planiranja i revizije (Planning and Review Process, PARP),

3. Koncept operativnih sposobnosti (Operational Capabilities Concept, OCC),

4. Političko-vojni okvir za operacije Partnerstva za mir pod vođstvom NATO (Political-Military Framework for NATO-led PfP Operations),

5. Program unapređenja obrazovanja i obuke (Training and Education Enhancement Programme, TEEP),

6. Povjerilački fond Partnerstva za mir (PfP Trust Fund),

7. Akcioni plan partnerstva protiv terorizma (Partnership Action Plan against Terrorism, PAP-T),

8. Individualni partnerski akcioni plan (Individual Partnership Action Plan, IPAP),

9. Akcioni plan partnerstva za izgradnju institucija odbrane (Partnership Action Plan on Defence Institutions Building, PAP-DIB),

10. Obrazovanje i obuka za reformu sistema odbrane (Education for Defence Reform, EfR).

Ciljevi Partnerstva za mir iznijeti su u Okvirnom dokumentu i podrazumijevaju transparentnost odbrambenog planiranja i budžetskih izdvajanja; obezbjeđenje demokratske kontrole nad oružanim snagama; mogućnost učestvovanja u mirovnim operacijama pod okriljem UN, OEBS, NATO; razvoj kooperativnih vojnih odnosa i saradnje sa NATO u cilju zajedničkog planiranja, obuke i izvođenja vježbi koje doprinose jačanju sposobnosti partnera da učestvuju u mirovnim operacijama, kao i operacijama traganja i spašavanja; dugoročni razvoj snaga u cilju postizanja interoperabilnosti.

Članice Partnerstva za mir su:

1. Jermenija
2. Austrija
3. Azerbejdžan
4. Bjelorusija
5. Bosna i Hercegovina
6. Crna Gora
7. Finska
8. Gruzija
9. Irska
10. Kazahstan
11. Kirgistan
12. Malta
13. Moldavija
14. Makedonija
15. Rusija
16. Srbija
17. Švedska
18. Švajcarska
19. Tadžikistan
20. Turkmenistan
21. Ukrajina 
22. Uzbekistan